9. At-Tawba

Polazite u borbu na Allahovu putu, o vjernici, bilo vam lahko ili teško, bili mladi ili stari, i trošite svoje imetke na tom putu i žrtvujte svoje živote. Borba na Allahovom putu, imecima i životima, korisnija vam je i na dunjaluku i na Ahiretu, od sjedenja i vezanosti za te imetke i živote. Ako to znate onda težite onome što je bolje.

Kad je posrijedi borba, da se, o Vjerovjesniče, radi o materijalnoj koristi do koje je lahko doći, bez umora i poteškoće, pošli bi s tobom i munafici, oni koji inače izostaju. Međutim, njima, dvoličnjacima, učinila se ta razdaljina koju moraju prevaliti do neprijatelja veoma velikom pa su ostali kod kuće. A kad se vratiš u Medinu, oni će se pojaviti i zaklinjat će ti se Allahom: “Da smo ikako mogli, pošli bismo s vama u boj!” Oni se ovim lažnim zakletvama izlažu najžešćoj kazni, Allah zna da su njihove zakletve i isprike lažne i ništavne.

Allah ti je, Poslaniče, oprostio tvoju odluku da im dozvoliš da ostanu u Medini i ne idu u pohod na Tebuk. Iako si trebao sačekati dok se ne uvjeriš ko je od njih iskren a ko laže, ti si požurio i prihvatio njihove isprike.

Ljudi koji iskreno vjeruju u Allaha i u Sudnji dan neće od tebe tražiti dopuštenje da ne učestvuju u borbi imecima i životima. Naprotiv, njihov je običaj da ti se odmah odazovu kada ih pozoveš, i da se bore imecima i životima svojim. Allah zna bogobojazne, koji ne traže dozvolu za izostajanje iz borbe osim kada imaju opravdan razlog koji ih sprečava da s vama idu.

Dozvolu za izostanak iz borbe na Allahovom putu tražit će samo munafici, koji ne vjeruju u Allaha i u Sudnji dan. Njihova srca sumnjaju u Allahovu vjeru, i oni tumaraju tminama sumnji i zbunjenosti, nikako da ka istini budu upućeni.

Da su dvoličnjaci uistinu željeli poći s tobom u borbu na Allahovom putu, kako tvrde, pripremili bi se onako kako to dolikuje ratnicima. Međutim, Allah nije želio da oni pođu u borbu s tobom, pa im je taj izlazak predstavio teškim.

Dobro je da ovi licemjeri ne pođu sa vama u borbu, jer da su pošli samo bi nered među vama unijeli, odvraćajući vas od borbe i ubacujući sumnje među vojnicima. Težili bi rasturanju vojske, a među vama ima onih koji vjeruju njihovim lažima, pa bi povjerovali i u te nove laži i širili bi ih. Nakon toga bi došlo do razilaženja među vama, a Allah zna munafike koji ubacuju sumnje među vjernike.

Dvoličnjaci su i prije pohoda na Tebuk sijali smutnju, prepadali vjernike i izazivali nered i raskol, varali su i pokušali obmanjivati Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, sve dok Svevišnji Allah nije pomogao islam i Svoga Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a riječ Svoju uzdigao i vojsku Svoju podržao. A njima, dvoličnjacima, nije bilo po volji to što je Allah, džellešanuhu, pomogao i uzvisio islam, jer su htjeli da zabluda pobijedi istinu.

Neki dvoličnjaci izmišljaju opravdanja: “Vjerovjesniče, dozvoli mi da ne pođem u borbu s vama! Ne razriješiš li me i pođem li u borbu, zaradit ću grijeh zbog iskušenja bizantijskim ženama kada ih vidim!” Oni su, ne opažajući, ovim postupkom upali u najveću smutnju – smutnju licemjerstva i smutnju izostajanja iz borbe. Džehennem će na Sudnjem danu okruživati nevjernike i niko mu neće umaći.